Ima li Bog povjerenja u mene?
Ima li Bog povjerenja u mene? Pitanje koje je napalo moj misaoni sustav kao virus. Počelo je osvajati prostor moje radne memorije, ali moj antivirusni program u glavi vješto je odbijao svaki napad ovog pogubnog virusa. Moj antivirusni program oštro se branio ugrađenim protuargumentima kao što su: Kako bi Bog i na osnovu čega mogao imati povjerenja u mene? Ja sam samo spašeni grešnik. Trebam se baviti svojim povjerenjem u Njega, a ne Njegovim u mene. U žaru ovog mentalnog sukoba argumenata bio sam šokiran intenzitetom otpora u sebi prema ovoj misli o Božjem povjerenju. Jednostavno se ne mogu nositi i ne mogu se naviknuti da bi netko imao toliko dobre namjere prema meni, toliko bio za mene i iskazivao mi toliko povjerenja. Moj sustav više je funkcionirao na programu „Idemo delat!”, kako je volio reći pokojni zagrebački gradonačelnik. Ali kako služiti Bogu u atmosferi Njegovog nepovjerenja ili polupovjerenja, ili čak one: „Vjerovat ću tek kad vidim.” Bog želi da Njegovo povjerenje u nas kao u sinove i kćeri bude oblak koji će nas pratiti i danju i noću. Da znamo da nas Njegove oči uvijek gledaju kao djecu koja su u procesu učenja kroz uspjehe i kroz neuspjehe. Isus je umro i uskrsnuo za bolje od samo „Idemo delati!”, umro je za izgubljeni odnos Oca i djece. Suživot u kojemu je odnos bitniji od rezultata, a rezultat moguć samo kroz odnos.
